Priča o otpornosti – i o nama kad dijete zaplače

Ponekad život podigne val baš kad pomislimo da smo pronašli mirno more.
Isto je i s djecom.
Kad se dijete spotakne, ne uspije u nečemu, izgubi igračku ili prijatelja – pred njim se pojavi njegov mali val.
I tu počinje ono najvažnije učenje – kako ostati na dasci kad val dođe.

Otpornost nije izbjegavanje valova.
Otpornost je kad dijete zna da će val doći, ali vjeruje da može surfati kroz njega.

Jesenski dan u parku

Bio je to topli jesenski dan kad sunce još grije, a lišće šušti pod nogama.
Moja L. odlučila je provesti popodne u parku sa svojim malenim O., i vrlo sam rado prihvatila poziv da im se pridružim.

O. je trčao za loptom, onako kako samo dijete može – glasno, slobodno, s osmijehom.
U jednom trenutku spotaknuo se i pao.
Zastao je, pogledao prema L. — ne zato što ga je boljelo, nego da vidi što će ona učiniti.

L. mu je prišla, spustila se do njega i rekla blagim glasom: “Vidim da si se malo prestrašio. Hajde, digni se, ide ti odlično.”

O. se nasmijao i potrčao opet, još odlučnije nego prije.
U tom jednostavnom trenutku dogodilo se ono najvažnije — naučio je da val ne znači kraj, nego novi pokušaj.

Kad dijete padne

Svi znamo onaj trenutak kad dijete ne uspije:
kad se razbije lego tornjić, kad na crtežu nešto “ne ispadne”, kad izgubimo strpljenje jedno s drugim…

Naš prvi poriv često bude:

“Ma nije to ništa.”
“Pa to nije važno.”

Ali za dijete jest važno.
Ono ne plače zbog tornjića, nego jer mu je stalo.
Kad mu tada priđemo i kažemo:

“Vidim da si tužan. Hajdemo pokušati opet.”
dajemo mu dasku pod noge — osjećaj da ga val neće poklopiti, jer nije samo.

Naše reakcije postaju djetetov unutarnji glas

Djeca ne pamte svaku našu riječ, ali pamte ton glasa kojim smo im rekli “u redu je”.
Pamte kako smo disali kad su oni plakali.
Pamte koliko smo ostali mirni kad njima nije bilo lako.

Kasnije, kad odrastu, taj glas postaje njihov.
Unutarnji glas koji šapće:

“U redu je. Mogu pokušati ponovno.”

To je otpornost — ne čelična volja, nego nježnost prema sebi kad val dođe.

Mali trenuci, velike lekcije

Otpornost se ne gradi velikim riječima, nego u malim, običnim situacijama.

Kad dijete razbije čašu – umjesto “Pazi!” možemo reći:

“Nezgode se događaju. Hajdemo to zajedno obrisati.”

Kad se posvađa s prijateljem:

“Čini se da ste se oboje naljutili. Hajdemo vidjeti kako to možete riješiti.”

Kad se nečega boji:

“Razumijem da ti je teško. Želiš li da probamo zajedno?”

Tada dijete uči da ne mora bježati od vala, nego ga može preplivati — jer zna da netko pliva uz njega.

I mi učimo surfati

Kroz svoj rad s djecom i roditeljima često vidim kako djeca prirodno imaju sposobnost otpornosti — ali trebaju naše ogledalo.
Dok nas promatraju, uče kako se nositi s izazovima, greškama i valovima svakodnevice.
Kad vide da i odrasli pokušavaju ponovno, uče da i oni smiju pasti — i da će, unatoč padu, sve biti dobro.

Snaga za život, ne protiv njega

Otpornost ne znači da dijete više nikada neće zaplakati.
Znači da zna:

“Sve to smijem osjećati. I sve to mogu preživjeti.”

Kad zna da ga netko vidi i prihvaća, čak i kad se bori s valovima, tada ono raste u dijete koje ne traži mirno more, nego vjeruje da zna surfati.

I upravo zato znam da će moj mali O., kad odraste, znati da čak i kad ga valovi iznenade, može im vjerovati — jer ima mamu koja ostaje uz njega, kroz velike i male valove, dok sam ne nauči surfati.