Mama, ja sam danas lav

Kao mama i odgajateljica, svake godine iznova gledam iste prizore – djecu koja pod maskama postaju veća, hrabrija i nekako… svoja. I svaki put se podsjetim da maškare nisu samo veselje i fotografije za uspomenu, nego dragocjen prozor u dječji unutarnji svijet.

“Mama, ja sam danas lav.”

Ulazi kroz vrata vrtića sav važan. Jakna mu visi s jednog ramena, kosa raščupana, ali hod — ozbiljan. Spor. Snažan.
“Mama, nemoj me zvati imenom. Ja sam danas LAV.”

I dok se mi nasmijemo i posegnemo za mobitelom da ga slikamo, u njegovom malom svijetu događa se nešto puno veće od kostima i šminke. Iako se nama čini da dijete danas jednostavno nosi masku lava, ono zapravo isprobava hrabrost.

U danima maškara djeca kao da malo narastu iznutra. Ona tiha djevojčica odjednom je odlučna policajka. Dječak koji se inače teško odvaja od mame postaje neustrašivi superjunak. I ne, to nije bijeg od stvarnosti. To je način da dijete u sigurnoj igri isproba kako je to biti snažan, brižan, glasan, odgovoran… ili jednostavno drugačiji nego inače.

Ali nisu tu samo lavovi. Tu su i gusari koji traže blago, vile koje liječe tužna srca, princeze koje ne čekaju da ih netko spasi, zmajevi koji rigaju vatru, čarobnjaci i superjunakinje koje spašavaju svijet prije ručka. Svaki od tih likova nosi neku dječju potrebu, želju ili unutarnju priču. Gusar možda istražuje slobodu i granice. Vila nježnost i brigu. Superjunak snagu i osjećaj da može nešto promijeniti. Zmaj ljutnju i silnu energiju. Princeza želju da bude viđena, ali i hrabra.

Kroz te likove djeca ne bježe od stvarnosti — ona je pokušavaju razumjeti. Ispituju kako je to biti moćan, brižan, neustrašiv ili drugačiji. I sve to rade na najsigurniji mogući način — kroz igru. Svijet mašte za dijete nije suprotnost stvarnom svijetu. On je most prema njemu.

Djeca često nemaju riječi za ono što osjećaju. Ali imaju igru. Pod maskom se lakše pokaže nježnost. Lakše izađe ljutnja. Lakše se isproba hrabrost. Dijete može biti snažno, a da ga nije stvarno strah. Može spašavati druge dok i samo uči kako se osjećati sigurno. Zato maškare nisu samo presvlačenje. To je mali emocionalni laboratorij u kojem djeca uče da sve njihove emocije imaju svoje mjesto.

Ako malo zastanemo i poslušamo dječju igru pod maskama, čut ćemo ozbiljne životne pregovore. “Ne možeš me odmah pobijediti!” “Dobro, ali onda ti mene moraš spasiti.” “Ajde, sad ćemo ispočetka.” U tim rečenicama djeca uče čekati, dogovarati se, braniti svoje ideje, ali i popustiti. Uče da igra traje dulje i da je ljepša kad su svi uključeni. Upravo ovdje kriju se temelji prijateljstva, odnosa i života u zajednici.

Kod kuće često brinemo je li maska dovoljno dobra. U vrtiću ponekad razmišljamo jesmo li sve dobro organizirali. A djetetu je najvažnije da ga gledamo dok nam ozbiljno objašnjava tko je danas. Da slušamo njegovu priču o tome kako lav štiti prijatelje ili kako vila pomaže tužnima. Da primijetimo koliko se trudi ući u ulogu. U tim trenucima, kada dijete osjeti da ga vidimo i slušamo, šaljemo mu snažnu poruku: njegova mašta je važna, njegove ideje su važne i ono kao dijete je važno.

U vrtiću odgajatelji kroz maškare promatraju, podržavaju i ohrabruju. Pomažu djeci koja se teže uključuju, ublažavaju sukobe i daju prostor svima da pronađu svoje mjesto u igri. Kod kuće roditelji mogu nastaviti tu istu priču jednostavnim pitanjima, u pidžami, za kuhinjskim stolom ili u autu na putu kući: “Kakav si ti bio danas?”, “Što tvoj lik radi kad se boji?”, “Je li nekome danas trebao tvoj superjunak?” Tako se između vrtića i doma gradi most — most razumijevanja djetetova unutarnjeg svijeta.

Kad sljedeći put čujete: “Mama, danas sam bio lav!” ili “Tata, ja sam bila vila!”, možda ćete u tim riječima čuti još nešto: “Danas sam bio hrabar.” “Danas sam bio važan.” “Danas sam mogao biti sve što osjećam.” A to je, zapravo, srž djetinjstva. I najljepši razlog zašto maškare imaju tako posebno mjesto — i u vrtiću i kod kuće ❤️