Nova godina bez velikih odluka: roditelji nisu uređaji (a djeca nisu aplikacije)

Obično krajem godine odlučujemo donijeti nove odluke i dajemo sami sebi svakakva obećanja.
Roditelji, izloženi užurbanom načinu života, balansirajući između posla, kućnih obveza, vrtića, škole… često na kraju dana osjećaju krivnju.

Kada dijete konačno zaspi i sve se smiri, u roditelju se često pojave misli:

Možda se danas nisam dovoljno posvetila djetetu, jer sam cijelo poslijepodne bila zaokupljena gostima.
Možda sam, umorna i preopterećena, podigla ton.
Možda sam na poziv djeteta na igru odgovorila: „Ne sada, kasnije ću“ — a onda je taj trenutak prošao, i na kraju dana se uopće nismo igrali.

I tu negdje, između blagdanskog umora i zadnjih mrvica nade, pojavi se misao:

“U Novoj godini probudit ću se kao nova, mirnija verzija sebe. U Novoj ću godini sve nevažno staviti sa strane.
Više ću se posvetiti svom djetetu. Ići ćemo na izlete i u šetnje. Igrat ćemo društvene igre…”

I tako odlučimo da ćemo preko noći „nadograditi naš sustav“ s više strpljenja, manje vikanja, boljom kontrolom emocija i više vremena za sebe i dijete.

Naravno, novogodišnje jutro dođe, dan krene… i ništa se spektakularno ne događa.
Mi smo i dalje mi.

I iskreno — u tome nema ništa loše.

Večernja scena koju svi znamo

Kako se dan bliži kraju, koliko god se trudili, već prvo večernje spremanje za spavanje u Novoj godini razbije sve iluzije o savršenstvu.

Sat pokazuje 20:17 i mirno izgovarate: „Idemo prati zube.“
Dvije minute kasnije dijete još uvijek trči naokolo jer, očito, dan za njega još nije gotov.
Odjednom je gladno. Onda žedno. Onda se sjeti sto i jednog pitanja koja su baš tada — neodgodiva.

Vi duboko dišete, podsjećate se na svoje novogodišnje odluke i pokušavate ostati pribrani.

A onda, negdje oko 20:42, u glavi se pojavi poznata poruka:

Error 404: strpljenje not found.

Ne zato što ste loš roditelj.
Nego zato što roditelji nemaju tipku RESET.

Večernje rutine nisu test „jesam li dobar roditelj“.
One su — test izdržljivosti.

Zašto „nove verzije sebe“ ne funkcioniraju

Ideja da ćemo „od sutra biti bolji roditelji” zvuči motivirajuće, ali stvarni život nam uvijek nekako uspije poremetiti planove i savršena ideja se pretvori u zbrku.

Na pitanje zašto je tome tako, odgovor nalazimo u psihologiji promjene:
veliki, nejasni ciljevi rijetko opstaju, dok male, konkretne promjene zaista čine razliku.

Naš mozak ne zna što znači:

„Bit ću bolji roditelj.“

Ali vrlo dobro razumije:

„Večeras ću samo pet minuta sjediti uz tebe. Bez žurbe i savjeta.“

Djeca ne traže savršenstvo — traže povezanost

Potpuno je pogrešno i nerealno očekivati da nećemo pogriješiti ili da nećemo opet imati užurban, „nesavršen“ dan.

Ali ne brinite.

Prava istina je da djeca uče iz onoga što napravimo nakon greške.

Ne trebate biti roditelj koji nikada ne povisi ton, koji uvijek govori „pravom“ bojom glasa i svaku situaciju rješava kao iz priručnika. Djeci to ne treba.

Djeca trebaju roditelja koji može reći: „Pogriješio sam. Žao mi je.“

Treba im roditelj koji ostaje uz njih i kada nije sve kako smo zamislili.

U teoriji privrženosti to se naziva sigurnom privrženošću. Osjećaj da je roditelj dovoljno pouzdan, čak i kad je umoran, nervozan ili zbunjen.

Paradoksalno, odnos ne raste iz savršenih trenutaka, nego iz onih nesavršenih koje uspijemo popraviti.

Što imamo umjesto reseta

Pa ako već nemamo čarobnu tipku za RESET, postoji nešto drugo: sitni, gotovo neprimjetni povratci u odnos.

Ponekad je to sekunda šutnje prije nego što izgovorimo nešto zbog čega bismo sutra imali grižnju savjesti.
Ponekad je dovojno tiho reći: „Vidim da bi se još igrao i razumijem. Ali polako idemo spavati. Zajedno.“
A ponekad jednostavno priznanje:

„Mama je viknula. Nije trebalo vikati. Oprosti. Idemo ispočetka.“

Nema velike dramaturgije.
Nema spektakularne transformacije.

Samo mala, tiha ljudskost — iz večeri u večer.

A što djeca nose u san

A kada dijete počne savladavati san i kada mu kapci postanu teški nakon svih nestašluka, u svojoj malenoj glavici ne vidi savršeno raspoređene rutine ni nepogrešive roditelje.

Ono što dijete nosi u san je osjećaj:

Jesam li bio viđen?
Tko me zagrlio i utješio?
Jesam li zaspao siguran da je netko uz mene, da me voli i da će biti tu kad se probudim?

Dijete nosi u san osmijeh, zagrljaj, poljubac, nježnost, sigurnost.

Djeca rijetko pamte koliko je puta večer „otišla u krivom smjeru“.
Ali jako dobro pamte — kako su zaspala.

Odluka koja ima smisla

A ako ove godine ipak želite neku odluku, možda bi mogla zvučati ovako:

Ne trebam reset.
Trebam nježniji povratak u odnos.

Jer roditeljstvo zaista nema tipku RESET.
Ali ima nešto daleko snažnije — odnos koji se iznova gradi, popravlja, širi.

I dobra vijest je:

Za to vam ne treba nova verzija sebe.
Dovoljni ste — ovakvi. Umorni. Stvarni. I sasvim dovoljno dobri. 💛